Poslanik a.s. se nalazio u kuci Hz. Aise r.a. U avliju udjose cetiri deve natovarene psenicom. To je bio poklon Hz. Osmana Allahovom Poslaniku. Kada predase psenicu sluge se vratise Hz. Osmanu i rekose :- Psenicu koju ste poslali Allahov Poslanik podjelio je muhadzirima. Cuvsi ovo Hz. Osman posla jos cetiri deve. Ovoga puta Allahov Miljenik psenicu podjeli ashabima iz Medine . Hz Osman posla jos cetiri deve ,l i ovoga puta Muhammed a.s. ne ostavi nista za sebe vec sve podjeli svojim zenama. Zatim je upitao Hz. Osmanove sluge:"Koliko je stiglo psenice vasem gospodaru?"
- 12 tovara psenice, o Allahov Poslanice, odgovorise.
Kada uvidje da Osman ne ostavi nista za sebe, podize svoje ruke i Uzvisenom Alahu uputi slijedecu dovu:
- Ja Rabbi! Ostao sam nemocan spram Osmanovog dobrocinstva. Oduzio sam se svima onima koji su cinili dobro prema meni, jedino nisam u stanju oduziti se Osmanu. O Ti koji imas najvise ihsana, Ti ga nagradi najboljom nagradom.
Od ove dove zatrese se cio Ars. Dzibril a.s. sidje Reuslullahu a.s. i rece mu:" - O Allahov Poslanice, Gospodar ti salje selame i Osmana poselami. Mi smo zadovoljni njime. Ucinicemo ga tvojim komsijom u dzennetu. Njegov racun na ArAsatu smo podigli. Ako si ti ostao nemocan prema njemu u uzvracanju dobra, Mi sigurno nismo. Kada cu za ovo, iz Osmanovih ociju potekose suze.
****************
Jednog dana je Hz. Osman napunio sedam tanjira zlata , dao ih sedmerici sluga i naredio da ih ponesu Muhammedu a.s. . Ovaj poklon veoma obradova Resulullaha a.s.- Idite i poselamite vaseg gospodara!Sluge radosno povikase "
- Gospodar je i nas zajedno sa tanjirima poklonio tebi!"Allahov Poslanik a.s. podize ruke i rece "- Ja Rabi! Predajem ti Osmana !U tom trenutku stize Dzibril a.s. Prenosio mu je vijest od Uzvisenog Allaha:
- O miljenice! Poselami Osmana od Mene. Kao nagradu za ovaj njegov poklon tebi, Ja sam njemu poklonio Huld i Naim! ( oblasti u dzennetu)
********************
Jednom u Medini zavlada velika kriza. Bas u tim danima Hz. Omsanu iz Sama stize sto deva psenice. Za ovo doznase Resulullahovi ashabi. Odmah odose Hz. Osmanu:- O Osmane , mi smo Poslanikovi ashabi..Hz Osman ih odmah prihvati i upita za razlog njihovog dolaska. Rekose mu: Ja, Osman, Culi smo da ti je dosla psenica iz Sama, htjeli smo je otkupiti.
- Koliko para dajete ?- Za svaku mennu dajemo sedam dirhema.Kada Hz.Osman cu njihovu cijenu odlucno rece:- Ne mogu prodati psenicu, jer ima jedan koji daje vise od vas. Ashabi se uzbudise:- Kako moze biti!? Dajes drugom psenicu a mi o stajemo gladni. Ja tako zelim. Svako ima pravo traziti svoju zaradu.
Ashabi se rastuzise. Odatle se uputise Halifinoj kuci.- O Halifa!. Pogledaj sta nam Osman radi!Hz. Ebu Bekr ih je zbunjeno gledao. Ashabi nastavise :Danas mu je doslo sto deva psenice. Nudili smo mu pare a on nam kaze da ima ne kog ko mu nudi vise od nas. Kako moze smatrati ispravnim ovako po nasanje prema Resulullahovim ashabima?
Najosjetljiviji insan dunjaluka, Hz Ebu Bekr, okrenu svoje nurom obasjano lice prema masi i rece:- Nemojte misliti lose o Osmanu . On je dzennetlija. Pripala mu je cas da bude Poslanikov zet. Bice da ste nejgove rijeci pogresno razumjeli. Hajdemo svi zajedno da doznamo istinu.
I grupa ljudi zajedno sa Halifom uputi se Hz. Osmanovoj kuci. Kada stigose pred kapiju Hz Ebu Bekr po vika :- Ja Osman. Primas li nas unutra?- Izvolite, Poslanikov Halifa!Hz Ebu Bekr otpoce muhabet:Tvoje rijeci rastuzise ashabe.A sta sam to rekao ? iznenadjeno upita Hz Osman.Rekao si da ima neko ko ti nudi vise za tvoju psenicu.- Tacno, istinu sam rekao. Od njih mi nudi mnogo vise.- Ko je taj ?- Allah! Moj Rabb mi daje sedam stotina za jedan mennu. Oni mi nude sedam za j ednu. Ja sam dao onome sto mi daje sedam stotina puta vise! Odmah zatim podjeli psenicu Medinelijama, a deve zakla kao kurban. Narod se obradova.
Hz. Ebu Bekr sav radostan zagrli Hz. Osmana .r.a. i poljubi ga u celo i rece: " O Osman, odmah mi je bilo jasno da narod nije razumio mudrost koja se krila u tvojim rijecima. Danas si ucinio veliko djelo. Neka te Allah na naljepsi nacin nagradi.
Iz knjige "Hazreti Osman, biser stidljivosti i mehkoce"
29. velj 2008.
28. velj 2008.
Dobrocinstvo
Prenosi se da je Dzafer ibn Abdullah naisao pored vocnjaka nekog covjeka i vidio je njegovog roba kako radi na vocnjaku. U tom trenutku naisao je pas koji je bio iznuren od gladi, pa mu je onaj rob bacio tri kriske hljeba koje je imao kod sebe. Nakon toga ga je Dzafer upitao:"A sta je tebi ostalo od hrane?" Odgovorio je:...
..."Nista, te kriske pripremio sam za sebe, ali sam se sazalio na iznemoglog psa i nisam mogao izdrzati a da mu ih ne bacim." Dzafer ga je ponovo upitao:"Sta ces sada ti?" On je odgovorio: "Trpjet cu glad do aksama, nadam se da cu izdrzati." Poslije toga Dzafer je nasao njegovog gospodara i kupio je od njega roba i vocnjak, a zatim roba oslobodio i poklonio mu vocnjak.
* * *
Poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi ve Sellem, Abdullah ibn Omer imao je obicaj podijeliti ili zrtvovati na Allahovom putu ono sto mu se najvise svidjalo od dunjaluckih blagodati. Njegovi robovi su znali za to, pa su cesto zloupotrebljavali tu njegovu vrlinu. Tako je jedan od robova stalno boravio u mesdzidu kada je ibn Omer bio tu. Ibn Omeru se to svidjelo i oslobodio ga je. Kada su mu ljudi rekli da ga robovi na taj nacin varaju, on je odgovorio:"Ko god me bude varao cineci dobro djelo, ja cu ga pustiti da me prevari."
Imao je robinju koja mu se posebno svidjala pa ju je oslobodio da bi je vjencao za svog oslobodjenog roba Nafia. Ibn Dzafer mu je davao deset hiljada dirhema za Nafia prije nego sto ga je oslobodio, a on mu je na tu ponudu odgovorio:"Ja znam za nesto sto je vrijednije od toga. Ja cu ga osloboditi u ime Allaha."
Jedne prilike kupio je jednog roba za cetrdeset hiljada dirhema, a nakon toga ga je oslobodio. Onda mu je oslobodjeni rob rekao:"Ti si me oslobodio, ali bi bilo dobro da mi das i nesto sredstava za zivot." I Abdullah ibn Omer mu je dao cetrdeset hiljada dirhema.
Abdussamed Busatlic (SAFF)
..."Nista, te kriske pripremio sam za sebe, ali sam se sazalio na iznemoglog psa i nisam mogao izdrzati a da mu ih ne bacim." Dzafer ga je ponovo upitao:"Sta ces sada ti?" On je odgovorio: "Trpjet cu glad do aksama, nadam se da cu izdrzati." Poslije toga Dzafer je nasao njegovog gospodara i kupio je od njega roba i vocnjak, a zatim roba oslobodio i poklonio mu vocnjak.
* * *
Poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi ve Sellem, Abdullah ibn Omer imao je obicaj podijeliti ili zrtvovati na Allahovom putu ono sto mu se najvise svidjalo od dunjaluckih blagodati. Njegovi robovi su znali za to, pa su cesto zloupotrebljavali tu njegovu vrlinu. Tako je jedan od robova stalno boravio u mesdzidu kada je ibn Omer bio tu. Ibn Omeru se to svidjelo i oslobodio ga je. Kada su mu ljudi rekli da ga robovi na taj nacin varaju, on je odgovorio:"Ko god me bude varao cineci dobro djelo, ja cu ga pustiti da me prevari."
Imao je robinju koja mu se posebno svidjala pa ju je oslobodio da bi je vjencao za svog oslobodjenog roba Nafia. Ibn Dzafer mu je davao deset hiljada dirhema za Nafia prije nego sto ga je oslobodio, a on mu je na tu ponudu odgovorio:"Ja znam za nesto sto je vrijednije od toga. Ja cu ga osloboditi u ime Allaha."
Jedne prilike kupio je jednog roba za cetrdeset hiljada dirhema, a nakon toga ga je oslobodio. Onda mu je oslobodjeni rob rekao:"Ti si me oslobodio, ali bi bilo dobro da mi das i nesto sredstava za zivot." I Abdullah ibn Omer mu je dao cetrdeset hiljada dirhema.
Abdussamed Busatlic (SAFF)
18. velj 2008.
NUM hidzab - moj ponos
Pise: Lejla Starcanin, 13 godinaGodina 2001. urezana je u moje srce zbog jednog velikog sjecanja . Sjecam se jedne male Fatime koja je dolazila kod nas, ona je imala sest godina i vec je nosila hidzab. Tada smo zivjeli u jednom malom mjestu koje zove Bergen (Holandija). Kada bi komsinice holandjanke vidjele Fatimu kako se igra vani, pitale bi je zasto ona nosi mahramu. Ona slegne ramenima i kaze....
ja sam muslimanka. Onda sam i ja pocela da idem u dzamiju sa jos djece iz bivse Jugoslavije. Tu smo ucili o nasoj vjeri. U februaru 2003-e smo preselili u drugo mjesto. Tu sam upoznala drugu Fatimu iz Somalije. Sa njom sam cesto slusala dersove. Moji prijatelji su me pitali znam li sta od sura i znam li klanjati. Sva sreca pa su nas, djecu, roditelji tome poducili i uvijek nam govorili: "Ucite moja djeco, ne budite grjesnici".
Dobila sam od jedne svoje prijateljice mahramu kao hediju i to mi je bio najdrazi poklon. Dosla sam kuci sva sretna i pokazala je mami, koja je bila radosna i rekla mi je da sam ja njena jedinica i nastavila s poslom. Meni je bilo drago i nastavljala sam cesto pricati o mahrami. Jednom me majka pitala: "Lejla, reci mi iskreno da li to zelis? Ti si jos mala i ne znas sta to sve znaci kad stavis hidzab, to nije igra. Mozes doci u iskusenje, pricekaj dok budes malo veca. Kako ces u skoli, razmisli?!"
U dusi mi se nesto cudno zbivalo, ja to hocu pa sta god bude. Odgovorila sam mami:" Ali mama, ti uvjek govoris strpljen-spasen, sta god te zadesi, dobro ili lose, moli se Allahu dz.s. i padni na sedzdu Gospodaru svome." Svaki dan me je vukla ista zelja. Od svojih prijateljica sam ucila i rijeci na arapskom. Moji roditelji su misli da je to jos igra, ali moje srce ce reci kad da to uradim. Otisla sam u skolu pred raspust i rekla ucitelju da cu od septembra da nosim hidzab. On me je pitao zasto? Rekla sam mu da je to nasa duznost da nosimo hidzab i da klanjamo od nase sedme godine. On je samo zacutao.
Prvi dan skole poslije raspusta
Ustala sam rano i klanjala sabah sa svojim roditeljima i najstarijim bratom Farisom, pa psolije toga nisam mogla vise da spavam. Kao da mi nesto duboko u srcu kaze: "Ti to mozes Lejla, ustraj na toj rijeci. Ustala sam i pokucala na vrata svojih roditelja. Mama me upita: "Zar si vec ustala?" A ja sam je pitala da mi da jednu mahramu. Ona se zacudila sto ce mi. Rekla sam joj: "Odlucila sam da od danas uvijek nosim maramu." Otac mi je rekao:"To sto si odlucila nije igra, ako je sad stavis znaj da je to do groba. Ne smijes se pokajati i nema ganjanja mode danasnje omladine."
Ja sam odgovorila ljutito: "ja volim Allaha vise nego vasa pitanja, ionako mi niste ni dali da nosim modu kao i druga djeca. Zacutali su i nisu vise nista pitali. Ugledala sam suze u majcinim ocima i upitala sam je: "Majko, zar nisi sretna sto sam se pokrila?", a ona mi rece:Srce moje, ja placem od dragosti. Tvoji roditelji su ponosni na tebe i tvog brata. Poslije svih tegoba vi ste ustrajali u svojoj vjeri."
Otisla sam u skolu i ucitelj me je odmah pitao dali cu da nosim mahramu zauvijek. Rekla sam ponosito da. On je nazvao moga oca i rekao da dodje u skolu, i tu je trazio od oca da skinem mahramu na fizickom jer je to tako "opasno". Otac mu je rekao ne i ja sam mu vec tri puta rekla ne ali nije slusao.
U 2003-oj dolaze velika iskusenja. Morali smo napustiti stan. Samo su mi kroz glavu prolazile mamine rijeci: Moras ustrajati." Promjenila sam skolu i opet su dolazila ista pitanja u skoli i ja sam samo odgovorala: "Ja rastem a to vjera od mene zahtjeva!" Uciteljica me je pitala je li to zelja tvojih roditelja. Odgovorila sam da to nije njihova nego da je to moja zelja. Neki su me pitali je li mi vruce a ja im kazem da je sa radoscu nosim. Tek tada su moji roditelji mogli vidjeti kolika je bila moja odlucnost za hidzab. Zelja i dova mojih roditelja je primljena kad su primili moga malog brata Selmina i Aminu od mog dajdze Muhameda u islamsku skolu.
Sa ovom pricom zelim reci svim sestrama sirom svijeta da je vjera u Allaha swt najveca, jer ovaj svijet je prolazan, sto te snadje, vjeruj to ce i proci. Ali ne pomislite da su nevolje zbog mahrame, ne, to nije tacno. A sestre koje to nisu jos odlucile nemojte da mislite da je tesko ili vruce jer to je najbolja zastita od vatre kao i poruka Allaha dz.s. : I recite zenama svojim i kcerima svojim neka spuste haljine svoje, tako napastvovane nece biti. Pa zar to nije jasna dokaz?
ja sam muslimanka. Onda sam i ja pocela da idem u dzamiju sa jos djece iz bivse Jugoslavije. Tu smo ucili o nasoj vjeri. U februaru 2003-e smo preselili u drugo mjesto. Tu sam upoznala drugu Fatimu iz Somalije. Sa njom sam cesto slusala dersove. Moji prijatelji su me pitali znam li sta od sura i znam li klanjati. Sva sreca pa su nas, djecu, roditelji tome poducili i uvijek nam govorili: "Ucite moja djeco, ne budite grjesnici".
Dobila sam od jedne svoje prijateljice mahramu kao hediju i to mi je bio najdrazi poklon. Dosla sam kuci sva sretna i pokazala je mami, koja je bila radosna i rekla mi je da sam ja njena jedinica i nastavila s poslom. Meni je bilo drago i nastavljala sam cesto pricati o mahrami. Jednom me majka pitala: "Lejla, reci mi iskreno da li to zelis? Ti si jos mala i ne znas sta to sve znaci kad stavis hidzab, to nije igra. Mozes doci u iskusenje, pricekaj dok budes malo veca. Kako ces u skoli, razmisli?!"
U dusi mi se nesto cudno zbivalo, ja to hocu pa sta god bude. Odgovorila sam mami:" Ali mama, ti uvjek govoris strpljen-spasen, sta god te zadesi, dobro ili lose, moli se Allahu dz.s. i padni na sedzdu Gospodaru svome." Svaki dan me je vukla ista zelja. Od svojih prijateljica sam ucila i rijeci na arapskom. Moji roditelji su misli da je to jos igra, ali moje srce ce reci kad da to uradim. Otisla sam u skolu pred raspust i rekla ucitelju da cu od septembra da nosim hidzab. On me je pitao zasto? Rekla sam mu da je to nasa duznost da nosimo hidzab i da klanjamo od nase sedme godine. On je samo zacutao.
Prvi dan skole poslije raspusta
Ustala sam rano i klanjala sabah sa svojim roditeljima i najstarijim bratom Farisom, pa psolije toga nisam mogla vise da spavam. Kao da mi nesto duboko u srcu kaze: "Ti to mozes Lejla, ustraj na toj rijeci. Ustala sam i pokucala na vrata svojih roditelja. Mama me upita: "Zar si vec ustala?" A ja sam je pitala da mi da jednu mahramu. Ona se zacudila sto ce mi. Rekla sam joj: "Odlucila sam da od danas uvijek nosim maramu." Otac mi je rekao:"To sto si odlucila nije igra, ako je sad stavis znaj da je to do groba. Ne smijes se pokajati i nema ganjanja mode danasnje omladine."
Ja sam odgovorila ljutito: "ja volim Allaha vise nego vasa pitanja, ionako mi niste ni dali da nosim modu kao i druga djeca. Zacutali su i nisu vise nista pitali. Ugledala sam suze u majcinim ocima i upitala sam je: "Majko, zar nisi sretna sto sam se pokrila?", a ona mi rece:Srce moje, ja placem od dragosti. Tvoji roditelji su ponosni na tebe i tvog brata. Poslije svih tegoba vi ste ustrajali u svojoj vjeri."
Otisla sam u skolu i ucitelj me je odmah pitao dali cu da nosim mahramu zauvijek. Rekla sam ponosito da. On je nazvao moga oca i rekao da dodje u skolu, i tu je trazio od oca da skinem mahramu na fizickom jer je to tako "opasno". Otac mu je rekao ne i ja sam mu vec tri puta rekla ne ali nije slusao.
U 2003-oj dolaze velika iskusenja. Morali smo napustiti stan. Samo su mi kroz glavu prolazile mamine rijeci: Moras ustrajati." Promjenila sam skolu i opet su dolazila ista pitanja u skoli i ja sam samo odgovorala: "Ja rastem a to vjera od mene zahtjeva!" Uciteljica me je pitala je li to zelja tvojih roditelja. Odgovorila sam da to nije njihova nego da je to moja zelja. Neki su me pitali je li mi vruce a ja im kazem da je sa radoscu nosim. Tek tada su moji roditelji mogli vidjeti kolika je bila moja odlucnost za hidzab. Zelja i dova mojih roditelja je primljena kad su primili moga malog brata Selmina i Aminu od mog dajdze Muhameda u islamsku skolu.
Sa ovom pricom zelim reci svim sestrama sirom svijeta da je vjera u Allaha swt najveca, jer ovaj svijet je prolazan, sto te snadje, vjeruj to ce i proci. Ali ne pomislite da su nevolje zbog mahrame, ne, to nije tacno. A sestre koje to nisu jos odlucile nemojte da mislite da je tesko ili vruce jer to je najbolja zastita od vatre kao i poruka Allaha dz.s. : I recite zenama svojim i kcerima svojim neka spuste haljine svoje, tako napastvovane nece biti. Pa zar to nije jasna dokaz?
POMOC
Prica o malom Veddahu koja je izasla u www.saff.ba odnosno poslednjem broju saffa je bolna.Put borbe ovg malog borca mozete pratiti na www.zijaret.com Apel za pomoc malom Veddahu kao i na linku http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=32058&start=175 gdje se nalaze sva desavanja oko Veddaha i borbe ove porodice Ramic za njegov zivot i bolje uslove u kojima bi insaAllah mogao kvalitetnije PREZIVLJAVATI jer ovo sto on sad dozivljava nije ravno jednom normalnom zivotu tako tesko oboljelog djecaka ciji su roditelji dostojni i ponosni toliko da se nemoze opisati rijecima.Oni su se na sve nacine borili da dodju do nekih rezultata a nase vlasti (po obicaju)samo obecavaju i koriste vjernicki sabur.Naime,nadlezne vlasti ovom ocu petero djece inace pripadniku patrioske lige,R.V.I. 100% ,borca ove drzave nista nisu rijesili a sve su obecali,cak ni terapiju koja je neophodna za zivot malog Veddaha.Obecali su da ce ih smjestiti u veci stan jer Ramici zive u 60 kvadrata, tako da Veddah nema svoju sobu gdje bih boravio i lijecio se adekvatno njegovoj bolesti a ima jos 3 sestre i 1 brata bebu , a boluje od najteze krvne bolesti u Evropi. Svi oni koji zele pomoci ,posto otac Mehmed nemoze sam da se izbori za njihova zakonska prava da ih podrzi putem blogera www.zeljkokomsic.blogger.ba i na linku http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=32058&start=175 na kojem se nalazi sve o ovoj porodici i putem podrske na www.saff.ba kao i www.zijaret.com a i za ovaj Apel se zna i na www.studio-din.com i na www.annisa.net ali fale noviji podaci,cije moderatore molim da osvjeze novim podacima sa ovog linka,i sve ostale koji zele da preuzmu ovaj link o malom Veddahu i njihovoj borbi u ime Allaha s.v.t.. Svi koji mogu pomoci na bilo koji nacin bujrum,pa makar i onim SALJI DALJE
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
Postovi
