Povratak islamu Muhammeda Asada

Povratak islamu Muhammeda Asada
Interesantno je i korisno sagledati kako je taj svestrano obrazovani čovjek primio islam. Bilo je to davne 1926. godine. O tome je u svojoj knjizi Put u Mekku zapisao sljedeće:
"Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora između dvaju različitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostići tačka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da ću, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio moguć. Stvarno se nije moglo slijediti poziv Muhammeda (alejhi-s-selam), a pri tome zadržati svoje unutarnje veze s društvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali - da li je islam stvarno Božija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak -čovjeka...?"
Ovakve misli zaokupljale su mladog i talentovanog Leopolda. Ubrzo nakon toga došao je odlučujući trenutak. O tome Leopold u svojoj knjizi Put u Mekku piše:
"Jednoga dana - bio je septembar 1926. -Elza i ja nanosmo se u berlinskoj podzemnoj željeznici. Bilo je to odjeljenje više klase. Moj pogled slučajno pade na dobro obučenog čovjeka nasuprot meni, očito imućnog poslovnog čovjeka, s divnom kožnom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom u ruci. Dokono pomislih kako se naočita figura ovog čovjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim više pada u oči što je došao nakon godina inflacije, kada je sav ekonomski život bio potpuna zbrka i bijeda. Većina ljudi bili su sada dobro obučeni i uhranjeni, a čovjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se činilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s očima koje zure u prazno i uglovima usana spuštenim kao u bolu - ali ne tjelesnom bolu. Ne želeći da budem neuljudan, okrenuh oči i vidjeh do njega neku elegantnu gosponu. I ona je imala čudesno nesretan izraz lica kao da proživljava ili doživljava nešto što joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u nešto nalik na osmijeh koji je, siguran sam, morao biti namješten. Tada počeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju - lica bez izuzetka dobro obučenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da nije bio ni svjestan. Ovo je zaista bilo čudno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih lica oko sebe, ili možda nikada prije nisam tražio ono što je tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snažan da to spomenuh Elzi, i ona poče gledati oko sebe pažljivim okom slikara vičnog studiranju ljudskih crta lica. Onda se okrenu meni, začuneno, i reče: - Imaš pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke... Pitam se da li oni sami znaju šta se dešava s njima?
Znao sam da ne znaju - jer inače ne bi mogli rasipati svoj život kao što to čine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim želje da podignu svoj vlastiti 'životni standard', bez ikakve nade osim da pribave više materijalnih prednosti, više stvari i možda više moći...
Kad smo se vratili kući, slučajno pogledah na svoj stol na kojem je ležao otvoren Kur'an koji sam ranije bio čitao. Mehanički uzeh knjigu da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i pročitah:
"Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! l još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! l još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!”
Za trenutak sam ostao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sam je pružio Elzi:
- Čitaj ovo! Zar to nije odgovor na ono Što smo vidjeli u podzemnoj željeznici?!
To je bio odgovor; tako odlučan da sve sumnje iznenada nestadoše. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju držim u ruci; jer iako je pružena čovjeku prije trinaest stoljeća, ona je jasno predvinala nešto što može postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom našem vijeku što ga slabosti opsjedaju... Ovo, vidio sam, nije bila samo ljudska mudrost čovjeka iz daleke prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav čovjek nije mogao sam predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljeću. Iz Kur'ana je govorio glas veći od Muhammedovog glasa..."
NAPOMENA: Iz eseja "Islam i Zapad u perspektivi Asadovog mišljenja", doc. dr. Safveta Halilovića, Zenica 2004.